Proljeće je, nakon oštre hladne zime, preporod za cijeli vanjski, ali i moj unutarnji svijet. Cijela se priroda budi. Obasjava ju svjetlost koja nježno dotiče glavice cvijeća da se probude iz dugog zimskog sna kako bi svojim bojama i svježim mirisom otjerali svaki tračak tmurne zime i izvukli sve ljude iz kuća na svježi proljetni zrak. Za mene je to najljepše doba godine, kada nakon duge zime, napokon mogu izaći van bez teškog kaputa, kape, šala i rukavica, te uživati u ugodnoj proljetnoj atmosferi, šetajući ili vozeći bicikl s prijateljima kroz parkove koji su ponovno puni života. Ljudi su izašli iz svojih zimskih brloga kako bi prošetali svoje kućne ljubimce, zaposlene lovom na šarene leptiriće koji lete sa svih strana. Mi bismo sjedili na klupi slušajući zujanje pčela, razgovarajući o planovima za uskršnje praznike.
A što sada radimo? Zbog svima dobro poznate situacije, sjedimo u svom kućnom zatvoru pred televizijom, slušamo o virusu koji je poharao svijet i razgovaramo o propalim planovima. Umjesto da uživam u proljeću i njegovoj idealnoj temperaturi, osjećam se poput zatvorenika vremena i prostora. Povučena sam u zatvor vlastitog doma, u kojem je vrijeme stalo, te sva kućanstva učinilo izoliranim otocima, gdje je televizija jedini prozor u traumatizirani vanjski svijet napadnut nevidljivim neprijateljem. Topla kućna atmosfera pretvorila se u iscrpljujuću svakodnevicu u kojoj svi dani usporeno i tromo prolaze, te za sobom donose nove vijesti, nove zaražene i nove žrtve. Lijepi proljetni dani sve su duži, a stanje s virusom sve gore.
29.4.2020. Ovo je dan kada sam nakon više od mjesec dana došla u Zagreb po stvari koje su mi ostale u domu prije odlaska kući na neplanirano dugo vrijeme. Čim sam ušla u dom vidjela sam da nije isti kao prije. Pukotine u zidovima i otpala žbuka na podu prekrivenom prašinom svjedoče o potresu koji se dogodio usred krize uzrokovane pandemijom. Hodajući do sobe prolazila sam kroz prazan, urušen hodnik. Kad sam ušla u svoju sobu, ona je djelovala pusto i pomalo tužno, isto kao i grad, kojim smo se tata i ja prošetali. Neugodni prizori urušenih krovova, fasada i dimnjaka upotpunjeni su sablasnom tišinom što stvara opustošenu, hladnu atmosferu jednog velikog grada. Vrijeme je bilo lijepo, no u međuvremenu je počela padati kiša koja je prizore uništenog Zagreba učinila još tmurnijim. Nikada nisam imala priliku hodati gotovo praznim Trgom bana Jelačića. Bilo je to jedno neobično iskustvo.
Potres usred općeg izvanrednog stanja nije najbolji scenarij. Mnogi se pitaju zašto baš sada….
Provodeći vrijeme u svojim mislima dolazim do raznih objašnjenja i pitanja u vezi trenutne stvarnosti. Čemu ovo sve? Čovječe, zašto? Čovječe…Mislim da odgovor leži upravo u čovjeku, u rukama čovjeka. U svemu što su ljudske ruke napravile rodnoj planeti Zemlji koja im je davala sve što su trebali, no čovjek je želio više, te svojim neodgovornim ponašanjem, prirodi postao stranac, otimač, neprijatelj. Čovjek ne vidi sebe kao dio prirode, već postavlja prirodu nasuprot sebi i postaje otuđen od prirode kako bi se zadovoljile potrebe modernog doba. Koliko smo samo štete nanijeli cjelokupnoj biosferi, toliko ćemo i platiti. Možda je priroda samo odlučila poslati upozorenje u obliku pandemije, potom i potresa, da ljudsko biće nije iznimka koja se može radikalno postavljati nasuprot prirodi i ponašati se kao njezin gospodar. Želi nam reći da se spustimo na zemlju. Priroda može funkcionirati bez čovjeka, ali čovjek ne može bez nje.
Borit ćemo se protiv virusa i nadvladati ga. Dokazat ćemo da smo moćni, ali ipak ne svemoćni. Posljedica će biti mnogo, te će zato nakon ove šokantne sadašnjosti doći budućnost koja će biti novi početak za cijeli svijet. Baš kao što je proljeće novi početak za prirodu.
Maris Popović
Galerija slika
